Dijete u krevetu?

Izgleda poznato? Nakon čvrstog i vrlo teoretskog stava kakav imaju samo ljudi bez djece da bebi nije mjesto u krevetu sa roditeljima, otišla sam u drugu, kako to obično biva, ironičnu krajnost – spavanje sa djetetom. Dobrovoljno, bez prebacivanja kad zaplače, svako veče u krevetu nas troje (i to često u pozama kao na slici).

Prošli smo fazu dojenja kad je, eto paradoksa, spavao u krevecu. Tek  kad mu je krevetac postao tijesan, malog čovjeka smo jednostavno doveli u naš krevet na opštu radost i veselje svih.

loading...

Nauka, kao i inače, ima argumente i za i protiv jer jednostavno nije naučno reći “uradite kako vama odgovara”.

Kako god, nama je super skupa. Nekad dobijemo nogu u nos, nekad priklješten grkljan, nekad mi njemu vratimo pa ga malo pritisnemo u snu, ali sve u svemu divno jedno spavanje.



Da li se mi naspavamo? Ne uvijek ali nam je lakše ovako.

Da li beba bolje spava? Da. I dalje se budi kad je muče zubi ali se brže umiri jer je pored nas.

Da li to utiče na naš brak? Da. Još smo se više povezali.

Na kraju smo oboje shvatili još nešto, nije beba ta koja utiče na iscrpljenost, neispavanost i ostale nuspojave koje se svaljuju na bebina nejaka pleća – to je posao. Zaposleni ljudi su takvi.

Nema to toliko veze sa djecom…valjda